Osvrt dr. Božičevića, spec. ortopedije i traumatologije: Život i rad u Austriji

Dr. Slaven Božičević je specijalist ortopedije i traumatologije koji se relativno nedavno odlučio na život i rad u Austriji. Javili smo mu se kako bismo provjerili kakvo je stanje kod njega sada kad je već imao neko vrijeme za prilagodbu.

Ispitali smo ga o svemu što zanima zdravstvene djelatnike koji sami razmišljaju o odlasku – od toga kakvi su uvjeti rada u Austriji u usporedbi s Hrvatskom do toga kakve savjete ima za kolege.

Zašto ste odabrali život i rad u Austriji?

Na pitanje o tome što ga je motiviralo na odlazak iz Hrvatske, dr. Božičević odgovara zapanjujuće iskreno.

“Na odlazak iz Hrvatske motivirale su me kolege, a posebno šefovi mog odjela. Oni su uvijek bili birani od strane politike, a ne struke. S tim pod ruku, naravno, ide i korupcija protiv koje se čovjek jedno vrijeme bori, ali se na kraju pomiri s istinom. A istina je da postoje samo dvije mogućnosti: uklopiti se i šutjeti ili otići van.”

Austriju je, kaže, odabrao radi blizine, sličnog mentaliteta, povijesnih poveznica te pozitivnih iskustava kolega s kojima je razgovarao o odlasku. “Također sam smatrao da su uvjeti za mene bolji u Austriji nego u Njemačkoj.”

Kako bi opisali uvjete rada u Austriji?

“Što se tiče infrastrukture, to je nebo i zemlja,” kaže dr. Božičević.

“Prva velika razlika je u samom pristupu poslodavca tijekom razgovora, odnosno dogovora o poslu i radnom ugovoru. Čovjek zaista osjeti da je potreban i dobro došao.”

No, osim dobrodošlice i uvažavanja, dr. Božičević kao bitnu razliku spram Hrvatske ističe i vrlo dobru organizaciju i opremljenost bolnica.

“Naravno, prvo što slijedi je radna uniforma. Ona je vezana uz točno ime i prezime, ima točnu mjeru i pere se u bolnici. Možda ovo nekom zvuči nevažno, ali je jedan sitan detalj koji pokazuje bitnu razliku u odnosu na Hrvatsku,” smatra.

Osim toga, dr. Božičević kaže da uopće ne može zamisliti da u operacijskoj sali nešto nedostaje – na primjer, da nije dostupan rengen, da nema dovoljno ugradbenog materijala ili da pomoćno osoblje i ostali ne prate potrebe operatera. Zdravstvenim je djelatnicima omogućeno sve što im je potrebno za rad; baš kako i treba biti.

Kakvi su kolege i radna atmosfera u Austriji?

“Kolege u kolektivu su me stvarno super prihvatili,” kaže dr. Božičević. “Podrška te spremnost na pomoć drugome je uvijek tu. Nisam doživio da me neko krivo gleda ili ne želi pomoći.”

Inače, treba naglasiti da dr. Božičeviću njemački jezik nije najjača strana, no ne smatra da mu to stvara ikakve bitne probleme. “Svima je jasno da slabo razumijem jezik. No, nema kritike, već uvijek samo podrška.”

Podršku, kaže, ima od svih – od uprave pa do teta u kuhinji.

Zanima vas kako izgleda specijalističko usavršavanje u Austriji? Pročitajte ovdje!

Po čemu se život i rad u Austriji najviše razlikuje od Hrvatske?

“Prvenstveno je pitanje organizacije te odgovornosti. Na mom je odjelu odgovornost primarno na šefu odjela i njegovom zamjeniku,” kaže dr. Božičević. S druge strane – i pomalo začuđujuće – kaže da je duh kolektivne odgovornosti zapravo puno snažniji nego u Hrvatskoj.

“Prvo što mi je šef rekao je da smo svi mi tim. Ako radimo dobro i imamo dobre rezultate, onda je to zasluga svih nas. Ako se, pak, dogodi komplikacija i stvari ne idu dobro, to je također pitanje, odnosno odgovornost svih nas, a ne pojedinca.“

Tako postavljene stvari bitno olakšavaju položaj pojedinca u timu, smatra dr. Božičević.

A kakav mu je dojam o stručnosti kolega, kao i o vlastitoj spram njih?

“Stručnost je, rekao bih, slična kao u Hrvatskoj. Ipak, imam osjećaj da sam u debelom zaostatku po pitanju edukacije te posebno praćenja novih trendova. No, tu čovjek ima dovoljno vremena i mogućnosti da pohvata stvari i da se educira,” kaže.

Kako biste opisali Austrijance?

Dr. Božičević smatra da su Austrijanci poprilično slični Hrvatima. Kaže da do sada nikad nije osjetio da “manje vrijedi” u interakciji s domaćima. Ističe i da su ljudi u njegovom kraju poprilično aktivni u slobodno vrijeme. Vole se baviti sportom, boraviti u prirodi, i kvalitetno se odmarati.

No, ističe da postoji jedan popriličan problem – a to je jezik. Zapravo, nije samo jezik problem, već poseban dijalekt ljudi na njegovom području. “Tu već čovjeku treba puno vremena da se uklopi i da pohvata stvari. Ja još uvijek nisam niti blizu tome,” iskren je.

“Vjerujem da, kada tu napravim napredak, tada će ljudi oko mene biti još bolji i bliži.”

Treba vam drugo mišljenje? Pročitajte osvrt doktorice radiologije na život i rad u Austriji!

Kako bi usporedili uvjete rada u Austriji s onima u Hrvatskoj? Koje su prednosti i nedostaci?

“Najveći nedostatak u mom slučaju je slabije znanje jezika,” kaže dr. Božičević. Nedovoljno poznavanje jezika mu otežava sve ostalo, od rada do socijalizacije, no nada se da će uskoro prevladati taj problem.

“Organizacija posla je također drugačija, no to ovisi o bolnici i šefu. No, na to se čovjek brzo prilagodi.” Kao primjer nam je opisao djelić organizacije posla na njegovom odjelu. “Svaki tjedan je jedan od kolega zadužen za vizitu, što znači da taj on rješava sve po pitanju stacionarnih pacijenata – od previjanja, korigiranja terapije, upućivanja na konzilijarni pregled, RTG kontrole, laboratorijskih kontrola do otpusta. Sve se naravno vodi i dokumentira u e-obliku.”

Glavna prednost je, kaže, ta što već sada zna svoj raspored dežurstava i radnih dana za čak 4 naredna mjeseca. Godišnji odmor mu je, pak, isplaniran i odobren još u siječnju.

“Također, ako nisam dežuran ili nemam tzv. „dugi dan“, radim od 7 do 13 h. Kad imam dugi dan, što se dogodi 1-2 puta mjesečno, radim od 7 do 16 h. Kad sam dežuran, dolazim u 7 ujutro, a odlazim sljedeći dan u 8 ujutro. Tu gdje trenutno radim nije moguće ostati raditi nakon dežurstva.”

Zdravstvene djelatnike se, dakle, pokušava što manje opteretiti – što je velika razlika u odnosu na to s čime se suočavaju liječnici u Hrvatskoj.

Kako izgleda vaš radni dan?

Dr. Božičevića zamolili smo i da nam prepriča svoj prosječan radni dan na odjelu. Podijelio je sljedeći okviran raspored s nama:

• 7:oo – 7:25 h – jutarnji sastanak svih liječnika s odjela. Prvo provjeravamo indikacije i planove operacija za pacijente koji su taj dan na operativnom programu. Potom slijedi analiza prethodnog dana provedenih operacija te rasprava o težim slučajevima, odnosno komplikacijama i sličnog, od prethodnog dana. Na kraju sastanka, šef svakog obavijesti o radnom mjestu za taj dan. To može biti ambulantna sala, specijalistička ambulanta i slično. Oni koji su zaduženi za vizitu to već unaprijed znaju.
• 7:25 – 12:oo h – rad na zadanom radilištu.
• 12:oo – 12:30 h – još jadan kratki sastanak uz pregled svih rengena, odnosno CT-a koji su indicirani taj dan.
• 12:30 – 14:00 h –  u ovom periodu svatko može uzeti pauzu za ručak od 30 minuta. Postoji bolnički restoran, koji nudi više nego pristojan obrok za 4 €.

“Nakon 13 sati sam slobodan, ako nemam dugi dan ili dežurstvo. Svaki eventualno prekovremeni sat je evidentiran i plaćen. Inače, dolazak i odlazak iz bolnice prijavljuje se karticom,” zaključuje dr. Božičević.

Kako su obitelj i prijatelji reagirali na vašu odluku?

Dr. Božičević otkrio nam je da su njegovi bližnji duže vrijeme znali za njegove planove, pa ih nije začudilo kad je donio konačnu odluku o odlasku. “Mojim najbližima i prijateljima nije bilo drago što odlazim, no većina me svejedno podržala jer su im razlozi i motivi bili jasni.”

Imate li savjet za kolege koji razmišljaju o selidbi?

Najvažnije je, smatra, dobro se raspitati o tome kamo idete i pod kojim uvjetima. “Ako niste zadovoljni uvjetima, sredinom ili bilo čime drugim, bez problema možete promijeniti radno mjesto, odnosno bolnicu.”

Također, kaže da se čovjek ipak treba pripremiti da mu neće baš biti lako u početku – ipak dolazi u novu sredinu s drukčijom organizacijom. “Svakako je potrebno neko vrijeme za prilagodbu. Računajte na to da ćete se prvih 4-6 mjeseci skoro svaki dan pitati što vam je ovo trebalo,” kaže.

“Odgovor na to pitanje dođe obično ili krajem ili neposredno početkom mjeseca na vaš konto. Naravno da nije sve u novcu, no moram iskreno reći da je upravo tu razlika ogromna.”

Što se tiče rada i života u Austriji, dr. Božičević tu citira jednog svog kolegu i kaže “ovdje je bolje, no doma je ljepše.” S vremenom na poslu postaje sve lakše i bolje, ali posao ne čini cijeli život. Stoga savjetuje da ne planirate dugoročno ostati sami u inozemstvu.

Jeste li i vi spremni na život i rad u Austriji?

Kao što kaže dr. Božičević, prilika za zdravstvene djelatnike ima mnogo te se ne trebate zadovoljavati s okolinom ili uvjetima koji vam ne odgovaraju. Mi vam možemo pomoći pronaći baš ono što tražite!

Ako ste spremni na taj korak, javite nam se na [email protected] i kako bismo vam pojasnili proceduru. Podsjećamo da u ponudi imamo i poslove u drugim europskim zemljama – skandinavskim državama, Njemačkoj i Irskoj.

Dr. Božičević je jedan od mnogih zdravstvenih djelatnika kojima smo pomogli ostvariti njihove planove o radu i životu u inozemstvu. Pronađite više osvrta naših kandidata ovdje!